Bolesti papaka-Veterinarski priručnik Zagreb 1978.
BOLESTI PAPAKA
Tegobe prouzročene nepravilnostima i patološkim pojavama na papcima poremećuju opće stanje i ekonomsko iskorišćavanje životinje.
Najveći su gubici zbog smanjene mliječnosti (5-20%) i smanjenog prirasta težine (10-15 kg) mjesečno. Uzroci su zanemarena njega papaka i loši uvijeti smještaja. Bolesti i nepravilnosti papaka možemo uspješnije spriječiti nego liječiti.
Njega papaka, odnosno preventivne mjere su: redovito obrezivanje, odnosno korigiranje rožine, pranje i mazanje krune rožine, te osiguranje čistog ležišta i suhe stelje u uvijetima stajskog držanja goveda. U staji se rožina na papcima neznatno troši, a prekomjerno raste. Ako se suvišna rožina pravovremeno ne odstrani, nastaju deformacje i bolesti papaka, odnosno hromost. Kod pašnih goveda su nepravilnost i bolesti papaka rijetke. Papke je potrebno obrezivati, odnosno korigirati 3-4 puta godišnje kod stajskih, a 1-2 puta godišnje kod pašnih goveda. Kod bikova u centrima za umjetno osjemenjivanje obrezivati neizostavno 3-4 puta godišnje! Važno je održavati čistoću kože među papcima, gdje su infekcije najčešće. To postizavamo povremenim pranjem i naknadnim mazanjem neutralnim mastima. Važno je spriječitii maceraciju i trulež rožine, što postizavamo povremenim premazivanjem papaka katranom i održavanjem suhe stelje. Izvršavanje spomenutih mjera treba kontrolirati.
PANARICIJ
Klinički podaci. Panaricij je obično akutna, a rjeđe kronična gnoja upala kože i potkožja falanga koja se često proširuje na krunski korijum, odgovarajuće tetive i njihove ovojnice, te na kosti i zglob papka. Obole većinom goveda, naročito bikovi koji imaju jaka zadebljanja kože među papcima (limax). Proces obično počinje na koži među papcima ili na koži krune, a može nastati i kao komplikacija čira tabana, te gnojno šuplje stijene papka. Predispoziju za bolest stvaraju mehanički i kemijski nadražaji, te ozljede kože (vlaga, prljavština, rane), zatim hrana deficitarna kalcijem. Panaricij se javlja sporadički, a rjeđe enzootski. Po lokalizaciji procesa razlikujemo panaricij među papcima i panaricij krune, a po anatomskom proširenju površni (koža i potkožje), i duboki (tetive, kosti i zglobovi) panaricij. Simptomi ovise o lokalizaciji, intenzitetu i opsegu procesa. Ispoljavaju se u lokalnim promjenama, hromosti i poremetnji općeg stanja. Lokalni simptomi kod površne upale su crvenilo, oteklina, povećana toplina i bolnost kože među papcima ili na kruni,a kasnije demarkacija odumrlog tkiva. Za infekciju dubljih slojeva karakteristična je flegmonozna oteklina, crvenoplava boja kože, eventualno fistula, a kao i demarkacione proliferacije (naročito među papcima), te smrad raspalog tkiva. Naročitoje napadna oteklina i ljubičasta boja kože mekuša i krune . Redovito je hromost proporcionalna lokalnim promjenama. Teška hromost trećeg stupnja siguran je znak infekcije i nekroze dubljim slojevima prsta. Kao daljnja popratna pojava težih slučajeva je često ležanje, mršavljenje, redukcija mlijeka i opće septični simptomi. Prognoza je povoljna u slučajevima svježih površnih procesa i pravovremene adekvatne terapije. Kod procesa na tetivama, kostima i zglobovima liječenje redovito traje duže a ishod jer problematičan. Prognoza je nepovoljna kad postoji cirkularna oteklina krune, koja govori za upalu papčanog zgloba, i kad nalazimo oteklinu mekuša , koja ukazuje na nekrozu duboke fleksorne tetive.
Liječenje. Panaricij liječimo lokalnim i općim terapeutskim mjerama. Površne infekcije liječimo konzervativno, a dudboke radikalno ili kombinirano. Antibiotici i sulfonamidi lokalno primjenjeni uspješni su samo kod površnih upala. U težim slučajevima efektni su kao mjera za suzbijanja općih septičnih pojava. Najbolje je što prije postaviti tople i vrućevlažne obloge (otopina klornih preparata, burova, hipertonične otopine, mješavina alkohola i formalina 9:1 itd.) ili kataplazma. Ova sredstva ublažuju bol, a pospješuju resorpciju, odnosno sazrijevanje apscesa. U istu svrhu preporučuju se premazivanje tinkturom jodi ili katranom, zatim resorptivne i dezinficirajuće masti (kalijev jodid s jodom, ihtiol). Sazrele apsces otvaramo što prije, a demarkaciju tkiva i reparaciju defekta pospješujemo toplim oblozima i mastima za epitelizaciju. Kod procesa na tetivi, kosti izglobu dolaze u ozir samo radikalne mjere, i to amputacija papka i operacija papka po Breueru. Oba zahvata a naročito operacija po Breueru, pokazala su se vrlo dobrima kod mliječnih krava i bikova u centirma za umjetno osjemenjivanje. Operativna rana nakon amputacije papka, po metodi verificiranoj na našoj klinici, zaraste za 4-5 tjedana, što predstavlja optimalno vrijeme saniranja rane kod tako radikalnih zahvata.
SPECIFIČNO TRAUMATSKI ČIR PAPKA PO RUSTERHOLZU
(Pododermatitis purulenta s. necroticans)
Klinički podaci. Bolest predstavlja septični proces koji se gotovo u pravilu pojavljuje na tabanu vanjskog papka stražnje noge goveda. Ovaj čir može izuzetno nastati na tabanu unutarnjeg papka stražnje noge pa čak i na pacima prednje noge. To je bolest većinom teških muzara u uvijetima stajskog držanja, a rijetko mladih i pašnih goveda, lakih krava i bikova. Karakteristično je da je proces lokaliziran na prijelazu soleje u mekuše (petni dio), a u blizini unutarnjeg nosilnog ruba. Pojavljivanje bolesti pripisuje se uglavnom predisponirajućim faktorima (statičko mehanički) u vezi sa nepravilnostima, odnosno deformacijama papaka ili nepravilnostima stava nogu (plosnati, puni, šiljasti papci; sabljasti i medvjeđi stav nogu), što uzrokuje jače i neprirodno opterećenje vanjskog papka. Vanjski momenti (prenetrpanost staje, loš pod, nedostatna stelja i njega papaka) imaju sekundarnu ulogu. Iznimno čir nastaje kao posljedica nagaza na čavao. Etiologija čira na tabanu i njegovih komplikacija je diskutabilna. Po Rusterholzu proces nastaje na mjestu najačeg opterećenja, ato je kod stajskih papaka u petnom dijelu soleje, odnosno u području inzercije duboke fleksorne tetive. Bolest počinje na hvatištu duboke tetive, i to kao aseptični periostitis (egzostoza). Posljedica joj je atrofija korijuma zbog pritiska, a poslije perforacija soleje i infekcija. Bolest je kronična i, ukoliko nije nastala izrazita hromost, može dulje vrijeme ostati neprimjećena. Nije rijetko da čir na tabanu dolazi na vidjelo tek nakon obrezivanja debelog sloja suvišne i naoko nepromijenjene rožine tabana.
Simptomi. U početku se zapažaju manje smetnje kod stajanja i hoda koje se postupno pretvaraju u izrazitu hromost. Na označenom mjestu na soleji papka vidi se defekt rožine ispunjen rahlim granulacionim tkivom. Iz otvora se obično cijedi sukrvica pomješana sa gnojem, a rijetko čisti gnoj. Ukoliko još nije nastao tipični defekt rožine, odnosno čir, rožina tog dijela papka izrazito je tanka, serozno prokvašena i krvlju imbibirana. Kao komplikacija čira tabana može nastati infekcija burze podotrochlearis, zgloba i tendovagine, odnosno tetive dubokog sagibača. U tom slučaju postoji jaka hromost i poremećeno opće stanje. Lokalno nalazimo napadnu oteklinu mekuša ili krune i ljubičastu boju kože. Na tabanu umjssto čira vidimo fistularan otvor čiji kanal vodi sondu u burzu podotrochlearis, odnosno tendovaginu ili u zglob.
Liječenje. Budući da se čir tabana nerijetko prvi put zapaža tek nakon komplikacija, liječenje treba da bude usmjereno na mjere koje se ppoduzimaju kod čira bez komplikacija i na mjere kod komplikacija. Kod čira tabana bez izrazite hromosti često je dovoljno osigurati čistu i suhu stelju, a taban bolesnog papka neko vrijeme premazivati katranom svaka 3-4 dana. Kod većeg defekta rožine, odnosno opsežnijeg i dubljeg čira potrebno je odstraniti svu podminiranu rožinu i bolesnu granulaciju, staviti na ranu antibiotik ili sulfonamid u prahu a zatim je poviti. Dobro je povoj premezati katranom. Stanje se kontorlira nakon 8-10 dana. Povoj se više ne stavlja ako je rana suha i pokrita rožinom, u suprotnom se postupak ponavlja nekoliko puta. Primječeno je da čir tabana zarasta teško i dugo ako se taban bolesnog papka ne oslobodi protupritiska od starne tla. To je moguće ako se moguće ako se na taban suprotnog zdravog papka fiksira drveni blok visine 2-4 cm. Time je bolesni papak odignut i određeno vrijeme neopterećen. Fiksacija drvenog bloka vrši se potkovom ili sintetskim ljepilom Technovit, Kulzer & Co. U slučaju komplikacija čira na tabanu, tj. gnojne upale burze podotrochlearis, zgloba i nekroze duboke fleksorne tetive, dolaze u obzir samo radikalni kirurški zahvati, u prvom redu operacija po Breueru. Ova operacija ima prednost pred amputacijom papka što ekterijer bolesnog paka ostaje i dalje sačuvan a opterećenje noge nakon operacije i dalje je raspoređeno na dva umjesto na jedan papak. Kod Breuerove operacije, najradikalnije se odstranjuje sve ono što je inficirano i što ugrožava život pacijenta. Rezom na stražnjoj površini bolesnog prsta od putičnog zgloba do mekuša načini se najprije pristup tetivama i kostima, nakon toga se reseciraju obje fleksorne tetive po cijeloj dužini reza, odstrani sezamoidna kost i zglobna površina krunske kosti. Poslije temeljitog čišćenja rane od preostalih nekrotičnih masa stavi se antibiotik, rana sašije i povije. Na suprotni zdravi papak, na već opisani način, fiksira se drveni blok, koji odterećuje bolesni prst. Blok se ostavi po mogućnosti 6-8 tjedana. Operativna rana zaraste u cijelosti za 40-50 dana, a u međuvremenu treba povoj 3 puta mijenjati. Amputacija papka vrši se onda ako je upala u tolikom opsegu zahvatila prst da Breuerova operacija ne dolazi u obzir.
